dio 14....(malo sam se ulijenila preko praznika)....;o)
No u Danielovoj se glavi odigrava nevjerojatna predstava, koja niti njemu samom nije jasna- on ustvari nema pojma zasto se on uzaludno pokušava spremiti onako kako bi on to htio, iako je mogućnost da vidi danas tu curo minimalna. Ali svi ljudi to uglavnom rade, nadajući se da će se dogoditi nešto skoro nevjerojatno, to nam je u prirodi. Zato se kad-kad pitam: zašto ljudi počinu samoubojstvo , i ostanu bez ikakve nade, kada je nama ustvari u našoj prirodi da u svemu tražimo neku pozitivno stranu ?
Nada ne umire sama od sebe- ljudi u našoj okolini nam ju znaju silom oduzeti , pa se ne kaže uzaludno: «Nema samoubojica- njih su ubili drugi», kao i :»nada umire zadnja». Kada nada umre ,ljudi u svojoj unutrašnjosti budu naprosto prazni , a jedini osjećaj koji osjećaju bude patnja.
Danielu nije one subote ostao bez ikakvih nadanja- uvijek je u dubini svoga srca želio i vjerovao da će jednoga dana njegov otac doći na ulazna vrata i uplakano reći da ih bezuvjetno voli. On se uvijek nadao da dobije takvu priliku , te da svoga oca uspije ispljuvati riječima.
Dinin problem bio je taj sto on nije želio da se to dogodi, on je pustio neka stvari teku svojim tokom. On se nije čak ni nadao da mu otac nikada ne dođe pred oči, jer je njemu sve bilo svejedno. Ako ga vidi – loše!, ako ga ne vidi-opet loše!
Koliko god Daniel bio svjestan da ne živi u selu sa 300 stanovnika, već u gradu u kojem se rijetko dogodi da vidi poznate ljude, ipak je imao neki osjećaj da će vidjeti onu curu sa lijepim očima.
Još nije kasno da ode kupiti sebi neke stvari, ali pitanje je bilo jel to uopće ima smisla?
Ima! –bio je odgovor njegovog unutarnjeg glasa.
dio 13.....sorry sto je proslo toliko vremena, bila sam izgubila memory stick na kojem drzim tekst...
Sada kada o tome svemu razmišlja pada mu na pamet kako je napravio još jedan pomak, jer nije jučer kupio niti jednu od oni banalnih budilica koje su mu također nakon očevog napuštanja postale opsesija.
Sada tako stojeći na mekanom tepihu očima prelazi po sobi o traži odjeću koju bi mogao obući. Naravno, preko uredske stolice koja stoji nasuprot njegovom radnom stolu prebačeni su komadi skupocjene odjeće koje mu je nesumnjivo majka tek jučer kupila. Sva je ta njegova odjeća u nekim pastelnim bojama , te sa uzorcima koje odgovaraju posljednjem modnom kriku, na kojima se jasno može vidjeti neka svjetska marka.
On sasvim sigurno ne želi danas u školu ići u nekoj majci koja vrijedi abnormalno puno para. On to ustvari nikada i nije htio, nego jednostavno nije mario, te obukao sve što bi mu se stavilo u ruke.
Nikada nije mrzio toliko svoj ormar koliko u ovom trenutku, jer se za promjenu stvarno želio obući normalno, a to je malo teže za aranžirati budući da on jednostavno nije u posjedu takvih stvari.
U susjednoj sobi Marina upravo čeka pravi trenutak u kojemu će ući u njegovu sobu s frustriranošću koja joj se očituje na faci, ta se derati da izlazi iz svoje postelje. Sve je to predivno smišljene: ulazi u sobu dere sa na njega, a kada «shvati» da je on ustvari budan , ona sa jednim užasnim glumatanjem prikazuje njezino čuđenje.
Ona je osoba koja ne zna Bog-zna-kako lagati i to bi Daniel na izrazu njezinog lica sasvim sigurno primijetio da nije toliko usredočen na pronalazak ostataka nekih ofucanih tkanina koje se nazivaju odjećom-uzaludno.
Marina nije jučer navečer bila u kući kada su Dino i Danieal pričali, te zato nije uspjela još vidjeti tendencije između njih dvojce. Ona je ustvari uvijek bila zaštićena od svega, jer je bila uvijek mala seka, koja se nije mogla braniti. Njoj je to sa jedne strane godilo, sli s druge strane godilo, ali s druge je strane pak bila ljuta što je ona na neki način bila izdvojene. No dobro, to je bilo prije one subote, a nakon nje, nitko više naizgled nije mario za nikoga u svojoj okolini. Interesantno je koliko neki događaji mogu promijeniti čovjeka iznutra i ostaviti tolike posljedice na osobe. Pitanje koje si je sasvim nedvojbeno svatko od njih bio postavio je :»Zašto ja?!»
Daniel Marinu doživljava tek površno u ovim trenutcima pa na njezinu predstavu koju je upravo odigrala u njegovoj sobi odgovara sa jednom tihim i zamišljenim:«hmmmh…»
Na to ona odlazi , naizgled bijesno, sli u svojoj unutrašnjosti razmišljajući o tome kako se nešto misteriozno događa u Danielu, zbog čega se tako čudno ponaša. Ona se ne može sjetiti da li je uopće ikada u svom životu doživjela sliku koju je opravo vidjela, ili joj se učinilo da je vidjela: Daniel kako stoji ispred svog ogromnog ormara, razmišljajući očito što će obući.
dio 12.....;o)
Kod Daniela to je značilo da ga odgaja gitara uz koju je rastao i dobivao razne spoznaje o životu.
Za Dinu to je značilo da antidepresivi i tablete nakon toga i teže droge imaju utjecaja na njegov razvoj kao osobe, ali ga to nije ojačalo, već samo činilo još krhkijim.
Marina nije našla zamjenu za oca, te je zato svima htjela dokazati da joj nitko i ništa nisu potrebni, čak niti elementarne stvari kao što je to hrana.
Njihova majka, nije trebala oca, nego nekoga tko bi uspio nadomjestiti njezinog muža, u kojeg je imala toliko povjerenja. Toliko povjerenja koje je on tako nemilosrdno iskoristio.
Jedina stvar koju Daniel u potpunosti kontrolira je njegova gitara. Nekada pomisli kako bi bilo lijepo kad bi životi njegovih bližnjih s njegovim životom, bili tako lijepo usklađeni kao zvuci žica njegove predivne gitare.
Na to se on ustane iz svog kreveta, dok mu se pritom pomalo vrti u glavi zbog naglog dizanja, no on to sa lakoćom uspijeva prebroditi i odlazi do kuta svoje sobe gdje se uredno spakirana u svojoj futroli nalazi njegovo blago.
Pojam da netko svira božanstveno je čini se nekada zbog njega izmišljen. Bilo bi tu još epiteta kao što su fantastično, graciozno, odlično koordinirano i mnogi drugo, ali božanstveno je ipak riječ koja to najbolje opisuje.
Ti savršeni zvuci dopiru naravno i do Marinine sobe, iako je Daniel uvijek mislio da je izolacija toliko dobra da se ne bi čulo ni kada bi organizirali čitavi koncert u njegovoj sobi, naime, njegova se sestra nikada nije žalila kada bi on noćima bio u svojoj sobi i neumorno svirao.
Ne može se reći da je to uspavanka, jer je to daleko prebučno da bi se zvalo takvom, ali je sasvim sigurno na nju djelovalo opuštajuće. Nikada ona nije htjela reći bratu da je zbog njega čitaavu noć budna sjedila u krevetu u svojim ružičastim spavaćicama koju je njezina majka vjerojatno naručila iz nekih skupih kataloga, a uz određene bi se cipele hladno mogle proći kao neka razigrana večernja haljina, jer je znala kako je to spas za njezinog brata, a ne može reći da ju to smeta. Nekada je bilo i ljepše slušati i koncentrirati se na predivno uigrane tonove koje njezin brat proizvodi, nego misliti o nekim sasvim morbidnim i depresivnim temama.
Sati i sati svirke za Daniela prolete kao u trenu , te se prije nego se uspio pravo i ugrijati, osvrnuo na sat na kojemu se očitovalo krajnje vrijeme za spremanje, ako zbilja želi krenuti ranije.
Prestanak sviranje za njega uvijek znači kao beskrajno tužan trenutak kao da se rastaje sa prijateljem s kojim je proživio predivne trenutke, ali naposljetku, mora se i to dogoditi.
Samo pomisli na to da će možda za neko kratko vrijeme vidjeti onu djevojku, vidjeti joj lice sa onim pomalo lošim tenom ali predivnim tužnim očima. Taj loši ten ustvari daje njezinom licu tu ljepotu i taj osjećaj realnosti, a ne kao da je to tek neki ludi san iz kojeg će ga sasvim sigurno nakon par minuta probuditi neka nova budilica.
dio 11....
Gleda ponovno na sat kako bi se uvjerio koliko mu još preostaje vremena ako danas stvarno želi doći na vrijeme, i ne samo to, nego i prije krenuti.
04:13- definitivno prerano, jer mora krenuti tek negdje oko sedam i pol. Vrijeme koje mu se svih ovih 6 godina godina činilo tako besramno ranim, sada je izgledalo tako daleko.
Osjeća se kao dijete kojemu je obećano da će danas smjeti u lunapark, a to je za takvu beživotnu dušu koja nije mario nizašto zadnjih godina , poprilično čudan osjećaj. Osjećati se kao dijete-to je ono što bi Daniel želio, jer je cijelo njegovo djetinjstvo propalo, ali uvijek kada na to pomisli nije siguran bi li bilo sada bolje, ili bi se ponovile iste nedaće koje su se dogodile i tada. Interesantno je uvijek bilo razmišljati što-bi-bilo-kad-bi-bilo , ali prošlost na kraju krajeva uvijek ostane netaknuta i nepromjenjena. Nekada nam to odgovara, ali se koji put događa, kao i Danielu u zadnje vrijeme da nam to i nije najmilije.
Njemu se svih onih godina natpis na ogledalu kojeg je ostavio iza sebe njegov otac kao jedna noćna mora koja će već jednom proći ta niti jedna noć nije beskrajna. Dan nikada ne osvane jedino ako se činjenice potiskuju, a realnost ne prihvaća kao takvom. Ali danu ne treba puno vremena kako bi osvanuo, a čini se da na onaj djelić kugle zemaljske gdje stoji taj depresivan i traumatizirani srednjoškolac polako , ali sigurno izlazi sunce, koji je jedini razlog zbog kojeg de okreće zemlja, i zašto se okreću životi jedinki zvanim ljudima.
Ne može se reći da on to nije primijetio da tračak svjetlosti obasipa komadić zemlje na kojem stoji, ali primijetio je također da je tome svemu prethodio jedan poseban događaj, naime sve se to dogodilo nekoliko trenutaka prije nego što je susreo tu curu koja se upravo tada selila u njegov stari kvart.
Odjednom se sve to čini nekako realnim. Stvarnost nama samo svoje dobre strane, jer se tako i sve što je Dino rekao ili učinio isto tako ne čini kao farsa ili beskrajni san.
«Jedna je prednost u stanovanju u ovoj kući», pomisli on, «to, što su zidovi dobro zvučno izolirani.»
Toga u njegovom bivšem prebivalištu sigurno nije bio slučaj, jer se tamo čuo svaki korak u susjednoj sobi , a kamo li neka bučnije svađa, nespretno ispadanje lonca iz ruku kao i zvuci gitare.
«Zvuci gitare…», ponovi on, ovaj put naglas.
Štošta se promijenilo u načinu njegova života ovih dana, ali jedini predmet, iako on njega ne bi nazvao predmetom već nečim sasvim svetim, koji mu je pričinjavao osjećaj sličan zadovoljstvu, bi sada sasvim sigurno djelovao opuštajuće u njegovim rukama.
Otkako je po prvi puta čuo nečisti zvuk gitare kojeg je na neki način sam producirao, postao je zaljubljenik u taj predivni instrument. 
Uz njegovu vjernu prijateljicu njegova je jadna pojava opstala do ovoga trenutka. Trebao je nešto što će mu zamijeniti oca. O, da, vrlo čudno zvuči da mu jedna «stvar» može zamijeniti roditelja, ali jednako onako kako djeca trebaju oca, ona trebaju adekvatnu zamjenu ako on ode, a budući da Zdravko nije bio primjeren za obavljanje roditeljske dužnosti koja se sastoji od mnogo više dužnosti nego davanje džeparca, njih troje trebalo je nešto što će im zaokupiti pozornost i biti dio kompliciranog procesa izgradnje osobnosti.
dio 10.....
Na te se riječi Dino ustane i ode plačeći, i okrečući se nenametljivo kako to Daniel ne bi primjetio.
Bol koja je u tim trenutcima u trncima prolazila kroz Danielovo tijelo jednostavno je neopisiva, jer je upravo vidio na licu svoga , inače tako hladnokrvnog brata, očaj, frustriranost, nemoćnost da se brani sam od sebe ,mržnju, no ipak neopisivo veliku ljubav prema svojim bližnjima.
On ostaje sjediti na tim hladnim pločicama u jednom ogromnom emocijalnom kaosu, svjestan toga da on stvarno ništa ne može učiniti za svog brata.
Napokon , 2 sata poslije, on skuplja snagu kako bi se mogao ustati i doteturati do svog kreveta.
Interesantno kako se takva mala relacija u takvim uvjetima može činiti iscrpljujućom i neizmjerno dugačkom, a obična noć koja potom slijedi beskonačnom.
Miješajući se njegovi osjećaji krivnje i bezvrijednosti, jer je nemoćan u slučaju njegovog brata, sa osjećajima nade i optimizma koju mu je donio onaj pogled u oči one djevojke , daju jednu sasvim zbunjujuću smjesu u Danijelovoj glavi.
04:06 pokazuje posrebrnjena Schwarz-ova budilica dok Daniel s nepovjerenjem gleda u nju jer ove noći zasigurno nije niti oka sklopio. Ma ustvari nije uopće bilo važno to što ujutro ide u školu , te da će sasvim sigurno biti neispavan , već to što je on u svojoj glavi čitavo vrijeme sastavljao razne akcije kojima bi mogao svome bratu uliti smisao u život, a to je jedino moglo ići tako da ovaj dobije povjerenje u ostatak živih bića na ovoj planeti koji se neadekvatno glasaju, imaju nepopravljive nagone, i koliko god vam bili bliski, riskirate da će podivljati i da će vas iznevjeriti (pritom misleći na homo sapiense).
Sada kad je neko duba , duboko u noći, jedino doba u kojem se umjesto auta, laži ljudi, vike pokoje majke koja nije zadovoljna sa ocjenama svoga djeteta ,čuje glasanje cvrčka te se u zraku očituje jedna mirnoća koja u normali nije prisutna u ovakvom svijetu koji je neprekidno u nekakvoj utrci s vremenom, Danielu dolazi na pamet ideja da bi možda mogao ranije krenuti u školu kako bi vidio onu curu koja je izlazila iz starog golfa izblijedjele žute boje, te na neki način njemu promijenila život.
Želi ju barem još jednom pogledati u te tužne oči u kojima se na nikakav vidljiv način očituje pohlepnost, koja se kod ostatka ljudi vjerojatno smatra vrlinom jer inače ni bi bilo toliko takvih ljudi , te ti ljudi ne bi odgajali djecu onako kako to sada rade.
U tim se očima nije nikako moglo prepoznati da joj je životni moto «vrijeme je novac» ili pak «get rich or die» ,nego je više nalikovalo da je ta cura izgubila životni moto negdje u prošlosti, te da ga traži negdje u budućnosti.
- SLIKA SA spark.blog.hr
dio 9...
Ne može se reći da je to sad bilo neko veliko iznenađenje, ali se svakako može brojati kao duboko razočaranje. Nije toliko ogorčen zbog brata, jer on nije kriv, nego zbog sebe jer jednostavno nije ništa poduzimao svih tih godina.
Dini od sve te silne boli klecaju koljena. Emocije znače bol, i sada se on prisjeća zašto cijelo vrijeme pokušava ne osjećati išta. Njegov mlađi brat sjeda do njega da bi mu bio sve bliže, ne obazirući se na hladne pločice u hodniku.
Kada bi ih netko tko ih poznaje vidio tako kako sjede u hodniku, nabubrjelih crvenih očiju pomislili bi da to nisu jedni te isti momci, kojima se inače sve tako činilo svejedno, i koji su uvijek imali jednu veliku prazninu u pogledu, i općenito čiji se pristup životu činio kao da im jednostavno zbog ničega nije stalo, te koji žive samo zato što su prevelike kukavice da se ubiju. Bar zasad.
Daniel , kojemu polako postaje svjesno koliko je taj zeleni pod ustvari hladan, pokušava shvatiti zašto je uopće osjetio potrebu da popriča sa bratom koju je čak i realizirao, iako to do sada nikada nije mogao.
Pogledom one djevojke, u kojemu se očitavala tuga i očaj, ustvari je shvatio da takav izraz u očima on viđa svaki dan u očima svojih ukućana, samo što je on taj pogled ustvari stalno pokušavao izbjeći.
«Jesi ikada pokušao naći tatu?», prekine Daniela pomalo jecajući glas njegovog starijeg brata.
«dolazio sam u napast , ali…jednostavno mi se u glavi vrtjelo jedno pitanje : Što ako ga nađem?-bojim se da bih, kada bih vidio njegovu facu, počeo plakati. Zato sam se bojao i ovoga.»
«Razgovora sa mnom?» , upita, iako je i sam znao odgovor
«Na neki način, pomisao da pričam s tobom o –njemu- bila je uvijek pomalo zastrašujuća.»
«Ti znaš da me više nitko ne može spasiti iz ovoga, ili?», kaže Dino, koji je još uvijek onaj promukli glas, što je i razumljivo, budući da toliko dugo ni riječi nije progovorio.
Sa nekim očajem u glasu Daniel brzo uzvrati:»Ali…postoje mnogi ljudi koji te mogu usmjeriti na pravi put…»
«Možda sam se mogao izvući prije nekih pola godine, ali sada je jednostavno prekasno. Samo ti želim nešto reći-pazi na Marinu. Reci joj sve što si rekao i meni, i to što prije jer je svaka naizgled beznadna u ovakvim životima značajna, čak i više nego što bi uopće trebala biti.»
dio 8....
Iz njegovih ga razmišljanja trza zvuk skupe kvake koju je dizajnirao neki poznati lik, te na vratima ugleda Dinu koji je oči imao pune suza. Daniel ulazi teškog srca u kupaonicu jer mu ne može pomoći, iako bi to sada najradije napravio. Najradije bi ga zagrlio i rekao nešto nalik «Niti jedna osoba nije vrijedna naših suza, a onaj koji ih je vrijedan neće nas rasplakati. Tata nije svega toga vrijedan.», ali problem je u tome što je i sam svim tim zahvaćen, i što ni on ne može u potpunosti povjerovati tome.
Zatvara masivna vrata za sobom i odmah kreće prema umivaoniku , kako bi zapljusnio hladnu vodu u svoje nježno lice i došao k sebi. Pogleda se u ogledalo i zastane na trenutak promatrajući svoj odraz u zrcalu.
«Kakva sam ja kukavica.», pomisli. «Kako se samo mogu gledati u to usrano staklo?! Osobe koje su mi nekad bile važne ostavio sam na cjedilu, i mirno sam gledao kako su padali u ponor, gdje sada leže na dnu polako okončavajući svoje jadno postojanje.»
Bijesan na sebe, on izađe iz kupatila i dostigne brata koji je polagano i nekakvim mrtvačkim pokretima hodao dugačkim , mramorom obloženim hodnikom. Dotakne Dinino rame i osjeti trzaj cijelog njegovog tijela.
Gledaju se. Niti jednom od njih nije jasno čemu ovo vodi.
«Još nismo gotovi, možemo izaći iz ove proklete rupe gdje smo zaglavili. Još nismo pokopani.», tek polusvjesno govori Daniel, očaran trenutkom, koji bi mogao značiti novi početak za njih. Taj bi trenutak mogao značiti da se sve mijenja i da mogu početi iz početka. Očekujući da će nakon godinu dana prvi puta čuti glas svojega brata. Svaki od njih je pokušavao sam svoj život dovesti u red. Sada kada je Daniel shvatio da to ne mogu, očekuje da to shvati i Dino.
U tom emocionalnom trenutku Dino pokušava nešto reći , ali glas mu je tako promukao. Pročisti grlo, i slabašnim glasom kaže:
«Ti nisi gotov, ali je jesam. Moj život više nema smisla…»i u tom mu trenu glas pukne i on počne plakati. Danielu, isto tako suze počnu curiti, ali kroz sve to on pokušava promijeniti situaciju. Smogao je hrabrosti da se obrati starijem bratu, te prvi put u zadnjih šest godina bude iskren. Iskrenost zvuči kao neka prosta riječ iz usta čovjeka koji je godinama glumio u predstavi koja se zove «Danielov život». Bio je cijelo to vrijeme glavni i jedini glumac, režiser, scenarist, a kostimograf mu je bila majka. Gluma je ipak umjetnost za sebe, mislio je on uvijek, a umjetnost mu je u krvi s majčine strane, koliko god ona to pokušavala poreći od one subote.
I Marina i Dino imali su svoje predstave čije su uloge bile jednako tako raspoređene, samo su se odvijale paralelno na istom mjestu, no ipak ne obazirući se jedna na dugu.
Ne može se reći da u tim predstavama nije bilo gledatelja, ta poznaju oni podosta ljudi, ali njih troje nisu primali kolege u svoje predstave. Nije bilo mjesta za više uloga.
Sada u pokušaju da ujedini te dvije predstave, osjeća da zakazuje, a to mu je jako bolno.
dio 7.---o srni...i o danielu...
Kad bi svi oni samo znali kako je njoj. Kad bi samo znali da je njoj ustvari najteže. Ali ne znaju.
Zna da ih je iznevjerila i da nikad više neće moći biti njihova mala princeza, ali ne može vratiti prošlost , iako je to ono što bi u ovom trenu najradije napravila. Zna da se ako ovako nastavi samosažaljevati nikada neće izvući iz prošlosti, ali kako samo prestati misliti o tome. prebrzo se sve promijenio. Čini se da ju nitko ne razumije…osim, možda jedne osobe koja ju niti ne poznaje.
«Kao da je razotkrio cijelu moju priču tim jednim pogledom», pomisli ona i paralelno čuje svoj glas kako naglas izgovara te riječi, na što se njezin stariji brat okrene i blijedo ju pogleda.
Voli svoj brata, ali ima osjećaj da ju osuđuje zbog počinjenih dijela, čak i više nego roditelji.
Budući da su njih dvoje najstariji uvijek su dijelili sobu, a to im je i odgovaralo jer su njih dvoje stvarno vrlo bliski. Bili.
On je na Srnu uvijek gledao kao na nekoga koga treba štititi, a to je uvijek i činio, i što god se dogodilo uvijek će to činiti, ali njegovo će povjerenje teško, ma čak i nemoguće , biti vratiti. Sada ,kada ju blijedo gleda zbog njezinog iznenadnog buncanja, vidi da je zabrinut. Taj izraz lica je vidjela svake večeri na njegovoj faci kada je tata dolazio pijan kući. Uvijek , kada je otac krenuo s remenom na nju, on ga je pokušavao provocirati kako bi spasio sestru. Osjećao se dužnim tako se žrtvovati za nju, što je ona itekako znala cijeniti.
«O čemu ti to?», pitao ju je nekim čudnim glasom, koji joj je ulijevao strah u kosti.
«Ma ništa važno, nego mi se vrti po glavi taj citat iz nekog ljubića kojeg upravo čitam.», kaže ona, i odmah se pokaje jer laže svom braci koji je uvijek sve činio za nju, i komu se uvijek mogla povjeriti, i još k tome tako loše laže, ta ona nikada ne čita takve stvari, ali za reći istinu jednostavno nije bilo pravo vrijeme.
Kako bi mogla reći da su one tamne oči zaokupirale njezine misli, dok je kao maloljetnica trudna , te tog lika uopće ne poznaje?!
Naravno da je odmah shvatio da je nešto trulo u državi Danskoj, jer je poznavao svoju sestru, a pretpostavljao je da ona govori o ocu svojeg djeteta.
Nije želio znati tko je to, jer kada bi mu ta informacija došla pod ruke, dotični bi momak sasvim slučajno , u najboljem slučaju, završio na intenzivnoj, a on u poravnom domu.
Srni je na kraju krajeva bilo i drago što ju nitko za to ne pita, jer ni sama sad nije znala točno ime, ali je sigurna da bi ga prepoznala, jer koliko god tad bila pijana, nikad neće zaboraviti lice čovjeka čije dijete nosi u trbuhu.
«Ne čini mi se ni da ću moći zaboraviti onog šminkera čiji pogled nešto govori. Nešto što se ne može opisati riječima. Patnju, bol, strah.- drugim riječima već je znala da imaju nešto zajedničko.», razmišljala je ona, ovaj put kontrolirajući se kako te misli ne bi izašle na svjetlo javnosti.
***
Čekajući da se otvore vrata kupaonice i da iz nje izađe Dino, Danijel razmišlja o, za njega, čudnim stvarima. Ne može reći da je zaljubljen, jer s tom osobom nije progovorio niti riječi, ali ima osjećaj da ih nešto povezuje i da ju poznaje bolje nego ikoga drugog na ovome svijetu, jer ustvari nema nikoga na koga se može pouzdati. Bilo je prije one subote takvih ljudi na preteke, ali otada ništa više nije isto.
To kao da je u tim trenutcima buknuo požar, u kojemu je sve ono što je za njih ikada bilo bitno izgorjelo. Morali su krenuti iz početka, i tada je krenulo testiranje :»tko ima snage nanovo izgraditi svoju osobnost??»Od tog je trenutka svatko od njih sebe morao nanovo izgraditi- od temelja do krova. Nitko od njih nije stigao do pokrova, još su uvijek na neki način beskućnici, jer da su svoju osobnost do kraja učvrstili bilo bi slično onomu prije-samo bez oca. Neki su došli do pola, a neki se još uvijek muče s klimavim temeljima, kao što to radi Dino. Danijelu je bilo užasno žao brata i suosjećao je s njim, ali mu ne može pomoći jer ni sam nije sasvim preradio događaje tog dotičnog dana.
Nije znao, ali je mogao pretpostavljati što se zbiva u kupaonici. Bio je uvjeren da su žileti u životu njegovog brata preuzeli ulogu, ali ne zbog rijetke brade koja je niknula, već da odstrani bol i patnju u njegovom životu.
Što je najgore Danijel u potpunosti razumije razloge zbog kojih to čini njegov brat, jer i on isto toliko pati, ali to iskazuje na drugi način.
Jednim je dijelom nostalgičan, jer želi natrag svog tatu, pa zato ima poveću zbirku budilica, a drugim dijelo bijesan, pa zato mrzi cijeli svijet.
Skoro cijeli svijet…
dio 6....o Srni
To sasvim sigurno nije trajalo dugo, ali se njoj činilo kao vječnost. Imala je osjećaj da u tim očima ne stanuje samo sreća, raskošnost i ona šminkerska umišljenost, već da naprotiv u njima ima nešto što ga čini neizmjerno nesretnim. Osjeća to. Kao da je nešto u njegovoj prošlosti ostavilo dubokog traga u njemu. Gledala je u te tamne, na prvi pogled čak i bezizražajne oči. Oči koje pričaju priču.
Relativno je brzo razvila neku vrstu simpatije prema tom dečku, ali sama pomisao da je neki dečko može opet stupiti u njezin, u ovom trenutku tako beznadan život, ju je strašila. Zato je tada ,odmah kada je to shvatila, skrenula pogled na cestu. Svim je osjetilima osjećala kako ju njegov pogled pomno promatra. Odmah je pomislila: «Isti je kao svi dečki; uvijek hoće samo jedno. Takve me je situacija i dovela do mjesta gdje sam sada». Koliko god se trudila odagnati sliku njegovih očiju iz glave, nije uspjela. Željela je misliti da je i on kao svi oni dečki s kojima je imala posla, ali kako je to mogla misliti kod takvih očiju. To nisu bile abnormalno lijepe oči, nego su imale svoju priču. Zračile su nekom inteligencijom, i činilo se da su svašta vidjele, pretpostavljala da to nisu bile samo lijepe stvari. Dok je on tako prolazio pločnikom, uputio joj je jedan sramežljivi smiješak, kojeg neki ljudi ni ne bi nazvali smiješkom, jer je tek malo pomaknuo usnice, kao da to ne radi često. Ali samo je jedna stvar bila važna- ona ga je primijetila.
Sada , tako stojeći u crkvi i razmišljajući o svim tim događajima koji će uvelike utjecati na daljnji tijek njezinog života, ugleda red pred sakristijom. Koliko se god nije sada mogla skoncentrirati na misu, ipak je vjernica, i zna da je pogriješila. Ono sve što je u zadnje vrijeme činila , smatrala je grijehom, ali kako doći pred svećenika i sve mu to priznati?! Znala je da će to na kraju ipak napraviti, ali još se nije osjećala spremnom. Prije nego što se uopće mogla okrenuti oko sebe, završi misa, i svi navale na uska izlazna vrata.
Sutra je ponedjeljak, pomisli ona. Prvi joj je dan u novoj školi, a zbog toga je bila sretna. Sve bi učinila samo da ne mora ostati kod kuće. Tata ju još uvijek ignorira, a ne sumnja u to da joj se neće obratiti ni ostatak dana.
dio 5...o Srni (Srna je ime)...=)
*************
«Krist jednom stade na žalu
Tražeć ljude za velika djela…»
Pjeva akapela ženski zbor, u crkvi sv.Mihaela, no Srna ga ni otprilike ne sluša, isto kao ni svećenika. Ona je zaokupljena problemima iz kojih ne vidi spasa. Otac s njom ne razgovara već dva tjedna normalno, kao sa svakim od njegove djece. Sada ona promatra njegovu proćelavu glavu, samtanu jaknu i izlizane traperice, nadajući se da će on to primijetiti, i shvatiti da je njoj važno njegovo mišljenje, ali da ne može vratiti vrijeme iako bi ona to , kolike god muke pritom morala doživjeti, odmah napravila. Prvi put je nakon četiri godine pomislila da bi opet mogao početi abnormalno puno piti. Prije je bio pijanac, ali ne onaj koji spava kad nešto previše popije, već onaj koji dođe kući i iživljava se na njegovoj mnogobrojnoj obitelji. On se toga odrekao prije četiri godine, kada je Srni bilo dvanaest godina, ali se nitko u kući ne bi čudio kad bi baš u ovim trenutcima cijela patnja počela ponovo.
Nije ju samo otac gledao s prijezirom, već i majka i njezino četvero braće i sestara, jedino ne njezin mali braco kojemu je sada tek tri mjeseca, ali da zna što se dogodilo, i on bi ju tako gledao. Ta bilo joj je tek šesnaest, a već je trudna.
Kada je to prije dva tjedna pokušala staloženo i smireno reći roditeljima, u nadi da će nakon te obavijesti i oni biti takvi, riječima: «Mama , tata… ja se vama divim. Divim se vašoj vjeri u Boga, izdržljivosti, probijanju kroz sve životne neprilike. Nadam se da ćete mi ovaj puta, kada sam u pitanju ja i moja neprilika pomoći u savladavanju nekih stvari za koje možda nije ni mjesto ni vrijeme…»
«O čemu ti dijete drago govoriš?!», pita iznervirano tata gledajući u sat. Uvijek je gledao na sat, tako da bi ljudi pomislili da je on neki važni poslovni čovjek, koji ni pod koju cijenu ne smije zakasniti na neke međunarodne skupove na kojima on predsjeda, iako je on ustvari bio nezaposleni bivši alkoholičar koji je po cijeli dan sjedio pred televizorom i gledao kojekakve teleshoping kanale kada nije imalo ničeg drugog na programu.
«Ono što sam vam htjela reći je… da imam nekih problema…», nastavila je Srna, sada već pomalo podrhtavajući , jer se bliži tren kada bi im trebala reći «sretnu» vijest. –Kako bih samo htjela preskočiti ovaj dio mog života-pomislila je.
Nitko joj na tim mislima ne može zamjeriti, jer je trebala reći roditeljima koji su prije dva i pol mjeseca i sami dobili bebu, da će postati djed i baka. Zašto nitko nije napisao formulu po kojoj bi se roditeljima mogle priopćiti takva novost. Imala je šesnaest godina i trebala je završiti srednju, jer nema baš izgleda da krene na faks zbog financijskog stanja njezinih roditelja. Plan njezinih roditelja je bio da odmah nakon toga počne raditi…a sada? Što će sada? Trudna je i mora skrbiti za svoje dijete, što znači da nema matura u prvotnom roku, da nema posla i novaca. Sve je nekakav začarani krug.
«Kakve probleme? Možemo li ti nekako pomoći?», pitala je brižno mama. Majka nije puno govorila. Tek poneku riječ svojim piskutavim, sitnim i jedva primjetnim glasićem, jer se bojala još uvijek reći nešto krivo, što bi razbjesnilo supruga.
Tada je Srna opet počela, čvrsto i odlučno, da će ovaj put bez oklijevanja reći što ju muči.
«Mama , tata- trudna sam!»-kazala je dramatično.
Nekoliko sekundi je prošlo gdje se moglo čuti kucanje ručnog sata. Gledala je s iščekivanjem u roditelje čije su oči svakom milisekundom postajale sve veće i veće. U njihovim se licima moglo očitati niz osjećaja: bijes, razočaranje, ljubav, brižnost, ljutitost, snuždenost-ali ponajviše bijes.
«Jebem ti mater , kako je to moguće?!?!»-vikao je otac toliko glasno da su se još i četvrtoj kući ljudi trgnuli od opsega njegovog glasa. Još joj je neko vrijeme psovao sve po spisku dok je Srna držala ruke čvrsto pripijene uz svoj trbuh , bojeći se da bi očeva noga mogla na brzinu naći na tom mjestu. Nije nikada znao kontrolirati svoj bijes.
Napokon je rekao:»Ne zanima me tko je otac-s tim se ti možeš razbijat glavu ,kurvo jedna mala, ali znaj da se možeš s njim pozdraviti jer se selimo na drugi kraj ove jebene države!»
Ona je samo plakala, znajući da je najbolje da na ovom mjestu ne kaže ništa, i da se ne usprotivi svome ocu. Na neki joj je način bilo drago što ju nije pitao s kim je začela dijete, jer se ni sama toga ne želi sjećati-sramota ju je. Bilo je to na jednom partiju. Zabrijala je s nekim tipom po imenu- Dario ili Mario-u svakom slučaju zvao se nekako tako-i sjeća se još kako je s njim otišla u spavaću sobu staraca njezinog lege kod kojeg se održavao party.
Ne može se reći da je to bilo silovanje, oboje su to tada htjeli, ali tada su bili pijani.
To je bilo prije dva tjedna, a jučer su se preselili u drugi grad. Ne može se reći da je kvart lijep, ali je u svakom slučaju u njemu ugodnije živjeti nego što su živjeli prije.
Kada je ona došla u Golfu s njezinim starijim bratom svi su već useljavali. Tata se obraćao njezinom mlađem braci, a nije se obazirao na nju. Pokušava potisnuti sramotnu činjenicu da mu je kćerka trudna bez da je u braku.
Kada je tako izlazila iz auta za kojeg je bila sigurna da će se u svakom trenutku raspasti ugledala je nekog dečka. Izgledao je tako profinjeno i uglađeno-jednostavnim rječnikom bogato. tamna kosa mu je tako dobro pristajala uz bljedunjavi ten koji je ujedino davao kontrast na njegove tamne oči. Dok ga je tako odmjeravala obraćajući pozornost pretežito na njegovu facu koja je tako mila, on je skrenua na nju i pogledi su im se sreli.
o Danielu...dio 4.....sljedeći dio je o nekom drugom...;-)
Gleda u pod iz dva razloga: jedan je taj što stvarno mora paziti da se ne položi na pod koliko je dugačak i širok, a drugi , za njega važniji je taj da slučajno ne bi sreo nekoga od njegovih starih prijatelja s kojima je svaki dan igrao nogomet na cesti ispred tih malih kućica iz kojih se gotovo stalno čuju kojekakve dernjave i udarci. Sada nije čuo nikakve ženske vriskove, ali tek je rano jutro, a on je siguran da će ih ipak biti. Razmišlja o tome zašto se nada. Ne zna, ali mora priznati da se u njemu nešto događa. Kada je bio manji znao je imati takav osjećaj, koji je došao naočigled sasvim bezrazložno, ali se na kraju uvijek uspostavilo da je taj dan po nečemu važan. Takav je osjećaj imao i onog dana, pomisli on. Nekada se pita zašto ga taj događaj još uvijek muči, ta inače ljudi prerade ta iskustva, a u njemu i njegovoj obitelji to sva ta sjećanja iz dana u dan izlaze ponovno na vidjelo. Najgore je to što nitko nikada ne priča o tome. Svi su se zavukli u svoje puževe kućice, gdje ih oklop štiti od ostalih ljudi. Ne održavaju nikakve kontakte s ljudima u svojoj okolici jer se svi boje da budu povrijeđeni. Od svih njih jedino se je njegova majka uspjela otvoriti jednom čovjeku. Vjerojatno je o toj temi sa Zdravkom razglabala nebrojivo puno puta. Marina se odvraće od samoubojstva tako da ne jede, iako će se ako tako nastavi nenamjerno ubiti. Bolesno je mršava, a to pokušava prikriti širokom i vrećastom odjećom.
Dino ga je najviše zabrinjavao. On bol potiskuje tako da si nanosi bol, samo što je ova u drugom obliku. Daniel sumnja da je njegov brat samo na antidepresivima i valliumu, u zadnje se vrijeme ponaša sve čudnije i čudnije. Stvarno se ne bi čudio kada bi našao neki bijeli prašak skriven među njegovom odjećom.
Daniel je od njih troje bio psihički najčvršći. On je potiskivao bol tako da kupuje budilice i svira gitaru. Gitara ga je oduvijek ispunjavala, a budilice su u čvrstoj uzročno-posljedičnoj vezi sa onom subotom.
Iz njegovih ga razmišljanja trgne grub muški glas koji viče:»Ivane, pazi u kutiji je posuđe!!», te odvrati njegov pogled s poda na mjesto događanja. Ugledao je dječaka njegovih godina , ili možda malo starijeg od sebe, u izlizanim starim trapericama, te majci na kojoj piše «UNITED COLORS OF BENNETTON» , koji nespretno uzima kartonsku kutiju iz stare prikolice. «Na kraju simbola robne marke ne piše točka» pomisli on. Sasvim sigurno kopija. Nije ga to smetalo, ali si je već mogao zamisliti reakcije njegovih razrednih kolega, koji su svi odreda šminkeri kako bi posprdnim glasom izjavili «vrlo inteligentne» proste neproširene rečenice poput:»Sam što na majci ne piše ˝MEJD IN KORIDOR˝». Takve su izjave svakodnevnica u njegovoj školi, jer ide u privatnu gimnaziju kojoj je školarina toliko velika da si niti jedan prosječan građanin ne bi mogao priuštiti jednu godinu školovanja tamo, a kamoli sve četiri. U razred ide zajedno sa još četiri učenika koji se na njega ne obaziru, ali je to njemu dobro jer po svojoj prirodi nije baš najdruštveniji tip. Bar ne od one subote.
Ne zadrži pogled na tom dečku , već ga skrene na curu koja izlazi sa suvozačevog mjesta blijedožutog Golfa 2.
Pogledi su im se tek na trenutak spoje, ali mu se sve to čini duže i realnije od proteklih šest godina, koje su bile tek neki polusan. U tom trenutku kao da vrijeme staje. Sada je od nje udaljen tek nekih devet-deset metara i jasno vidi njezine plavosive oči. Kažu da su oči ogledalo duše, a ako je to istina, onda je njezina duša zarobljena u teškoj patnji i grižnji savjesti. Daniel se pita je li i njegove oči imaju isti taj tugaljivi izraz. Ona posramno skrene pogled o pod, a njemu se u tom trenu polako počinju uključivati i ostala osjetila, i počinje doživljavati ovaj svijet. Oni kao da su maloprije bili u nekom paralelnom svijetu, neovisnom o ovom pokvarenom, korumpiranom i beznadežnom svijetu.
Sada polako shvaća zašto svi nose ove kartone, i zašto je tu ova prikolica, ta ti ljudi se sele. Sudeći po tome da unose kartone u kuću , a ne iznose je iz nje , od sada vjerojatno žive tu, u ovoj kući sa limenim krovom, i sivom fasadom, koja je očito nekad davno bila bijela. Ne želi svojim buljenjem ispasti napadno, ali jednostavno opet mora pogledati tu curu. Budući da je njezin pogled još uvijek prikovan za vreli asfalt, on ju odmjerava od glave do pete. U oči mu upada njezina duga tamno smeđa kosa, koja savršeno počešljana pada na ramena. Sasvim sigurno ona osjeti njegov pogled na sebi, te joj zato obrazi poprimaju blago ružičasti nijansu, tako da njezin gotovo savršen ten privlači njegov pogled. Očito je da su svi ovi ljudi koji tegle te pakete na leđima njezina obitelj i da imaju puno posla oko useljaja, pa zato joj ne može jednostavno prići. Sada kada hoda u ravnini paralelno mjestu gdje ona stoji, udaljen tek za širini auta od nje, on joj daje sramežljivi smiješak u nadi da će ga ona primijetiti.
Daniel ju je izgubio iz vidokruga, ali se osjeća bolje nego i u jednom trenutku u zadnjih šest godina. Mora priznati da ga je ova situacija poprilično zbunila, jer mu se niti jednom , otkad je ušao u ovu adolescentsku dob nije svidjela neka djevojka. Uvijek se pokušavao ograditi od takvih osjećaja. Nikada nije imao curu, a nije se u svojih šesnaest godina niti jednom pravo poljubio. Jednostavno mu je ideja da nekomu može dopustiti takvu blizinu s njim, bila odbojna. To bi značilo dati nekomu priliku da ga povrijedi. Šest godina ga nitko nije zagrlio, nije to nitko čak ni pokušao. Majka mu je bila previše zauzeta organizacijom svojeg novog života, a budući da je dijelom krivila svoju djecu za ono što se dogodilo, nije osjećala potrebu da ih zagrli uz riječi koje bi ih utješile. Nije niti jednom, u bilo kakvom kontekstu izjavila skup riječi koji bi zvučao imalo majčinski. Sestru i brata nije ni najmanje krivio za to što ga nisu tješili ili s njim stupili u bilo kakav kontakt. Oni se isto osjećaju kao i on. Imaju iste brige i iste neizrečene riječi na duši.
«Što muči samo onu djevojku??», pita samog sebe očekujući odgovor, kojeg naravno, ne dobiva uzvraćenog.
On je oduvijek bio omiljen među curama, ali bi se one, nakon što ih on pogleda onim tamnim očima u oči i kaže nešto, bilo što što bi njih teoretski moglo povrijediti, ohladile. Daniel zna sve načine na koje se može otkantati, posramiti i uvrijediti jednu gradsku šminkericu. U tome ima poprilično iskustva.
«Ovo je čudan osjećaj», pomisli on. Taj jedan pogled u te jedinstvene oči, koje su nalik na košutine, kao da ga je promijenio. U tom se trenutku cijeli svijet činio se tako dalekim, sva ta njegova sjećanja izblijedila su i prvi put su nakon šest godina na nekoliko sekundi nestala bestraga. Osjećao se tako slobodnim, kao da njegov život ovisi samo o njemu. Toliko mu se svijet činio harmoničnim, a mogao bi se okladiti da je u pozadini svirala Disneyeva pjesma «A Whole New World», koja svira kao uvod Aladina, njegovog, nekad, najdražeg crtića.
Hodao je tako cestom, šutajući mali sivi kamenčić i razmišljajući o svemu, pa i o onom danu. To je radio nebrojivo puta, ali sada je sve to gledao iz drugog svjetla. Još uvijek su ta razmišljanja bila bolna, to će uvijek i ostati, ali prvi puta mu se učinilo da će sve biti u redu. Prvi put je čak razmislio o tome da počne razgovor u obitelji na tu temu, da se to jednom i zauvijek izbaci iz njihovih života, da ih ne prati na životnom putu kao noćna mora. Gledati život iz drukčije perspektive; to je ono za čim je čeznuo od one proklete subote. Sada bi najradije pričao s tatom i rekao mu da je jebeni idiot, jer je ostavio nešto najsvetije na ovom svijetu-svoju obitelj.
Samo bi mu htio pokazati portret tog ostatka ostataka , koje se odavno više ne može nazvati obitelji. Samo bi mu htio pokazati da je za sve on kriv. On i njegova sebičnost.
Pogledavši na sat, vidi da još može stići na treći sat. Da ne dođe do zabune, još uvijek mu je bilo svejedno za školu i za posljedice kojih će biti zbog njegovih neopravdanih sati, u kojima je sjedio i samosažaljevao se…ali mora nešto raditi. Te su velike sivoplave oči nalik košutinima, sasvim zaokupile njegovu pažnju, njezina se pomalo punašna, no ipak savršena linija, urezala u njegova sjećanja, a ravna smeđa kosa svaki put kad na nju pomisli nanovo začara.
Tako se , bez ikakve žurbe ,uputi prema onoj zgradi koju mrzi, gdje će naići na ljude koje mrzi, i nastavnike koje mrzi on, ali ima osjećaj da je mržnja obostrana. Prvi put ide rado u tom smjeru, nadajući se pak još uvijek da neće naletjeti na svoju staru ekipu. Oni su ga od sebe odbacili i smatrali ga šminkerom, a mora se napomenuti da je rat između ta dva društveno-socijalna kruga uvijek postojao, a sasvim sigurno će uvijek postojati. Svako se malo organiziraju šore, koje ne pridonose ničem drugom osim džepu privatnih liječnika šminkerskih pubertetlija. Naravno da ima i razbijenih noseva kod….nazovimo ih klošarima, ali oni nisu u stanju plaćati skupe doktore ili plastične kirurge da uklone onu malu jedva primjetnu grbicu na nosiću.
Opet dolazi na onu raskrsnicu , na kojoj je jutros skoro izgubio život, ali i dobio prvi put , nenadano, nakon šest godina tračak nade. Dok tako hoda prema tom raskrižju, vidi bliješteće crveno svjetlo na nasuprutnom semaforu.
«Crvena, boja ljubavi», pomisli, i stane, jer sada je našao prilično dobar razlog koji ga održava na život.
3. dio--još uvijek o Danielu
Tako izgleda svaka kuća u tom prokletom šminkerskom kvartu. «Možda te obitelji nisu toliko sjebane kao ova moja», pomisli on, «,ali ne vjerujem ni da je i kod njih sve onako kako se pričinja.»
Prije no što je on to uopće shvatio, našao se na glavnom križanju, prepunim automobilima, u kojima nervozni radoholičari mumljaju pred sebe, nedvojbeno govoreći nešto na shemu:»Idi u p.m….koji je vrag tebi dao tu jebenu vozačku?!».
Točno se vidjelo na njihovim licima panika pri samoj pomisli da će zakasniti na posao. Znao je prepoznati dobro takve face jer ih se nagledao na svakom domjenku u njihovoj kući , gdje je Zdravko pozvao sve one njegove ulizice. Njegov očuh ustvari ništa nije imao sa pripremama oko takvih večera, jer se za sve s ljubavlju brinula majka. Morao je svaki puta priznati da je aranžman savršen, ta ipak , koliko god to ona potiskivala, je ona u dubini svoje duše još uvijek bila ona kreativna žena od prije. Zna uvijek uskladiti međusobno boje, makar to bile boje tableta za mršavljenje koje će popiti tijekom dana.
U trenu kada zeleno svjetlo na semafor privuče njegov pogled , on se vraća u realnost. Sada na njemu stoji konačna odluka hoće li otići u onu smrdljivu i prljavu gradsku četvrt u kojoj je prije živio ili otići negdje popiti kavu. Uopće mu nije padala na pamet ideja da možda ipak ode u školu. Imao je dosta neopravdanih, ali nije za to mario, nego je svima uvijek govorio :»Jedan ukor više, manje…neće propast svijet…», tada zastane , iako bi najradije nadodao , «…moj je svijet tako-tako već odavno propao. Točnije , one subote od prije šest godina.».
U njegovoj se unutrašnjosti se vodila žestoka rasprava između njega, Daniela-kukavice, kojemu je bilo dosta onih glupih sjećanja , i njega, Daniela-znatiželjnog, kojega nešto vuče prema tamo, i pod svaku cijenu želi znati što. U njemu se vode diskusije , nalik onim televizijskim debatama između vlade i oporbe. Što god oporba rekla , vlada ima moć da učini što joj je volja. Tog je dana, tko zna zbog čega, na mjesto vlade stala ona znatiželja koja je željela znati što stoji iza tog špirijusa kojeg je osjećao. Prvi se put nakon, toliko godina u njemu probudila nada da će njegov život možda izaći iz one rutine u kojoj je bio zaglavljen.
Ta se nada u njemu probudila u onom djeliću sekunde, dok je zbunjeno stajao na rubu kolnika, gledajući , sada već trepteće, zeleno svjetlo.
Taj je , za njega već zaboravljeni osjećaj došao sasvim nenajavljeno. Nije izazvan nekim događajem ili nekim obećanjem, već samom pomisli da danas ide u stari kvart. Ne sjeća se kada se nadao nečemu, ali pretpostavlja da je to bilo netom nakon očevog odlaska, ta svako se dijete propale obitelji nada da će njegova obitelj manje sličiti na neku familiu iz meksičke sapunice, a više na onu iz «Djevojke sa Beverly Hillsa».
Po licima vozača , koja poprimaju koliko-toliko normalnu boju lica, shvaća kako se njima pali zelena lampica na semaforu, te da ipak postoji šansa da se na vrijeme pojave na svojem ljubljenom radnom mjestu, gdje će trčećim korakom odjuriti do svog radnog stola pretrpanog kojekakvim dokumentima i papirima, te ih pomno jednog po jednog iščitati.
Preusmjerava pogled svojih tamnih očiju na njemu nasuprot, bliješteće crveno svjetlo. Crvena je boja agresivnosti , pomisli on, i počne trčati kao bik glavom bez obzira, ta u tom se trenutku ustvari sjetio kako je on bijesan na cijeli svijet. Oni radoholičari nisu baš bili oduševljeni njegovom idejom , da im prepriječi put, pa je taj njegov trk popraćen glasnim trubanjem auta, skoro svih odreda crnih Mercedesa.
Kada dolazi do druge strane te poprilično široke prepunjene ulice, pita se jesu li mu još sve kosti čitave. Začudo jesu.
Kreće uskom pješačkom stazom, koja bi ga , koliko se on još sjeća, trebao odvesti do njegovog cilja. Prije je tim putem mogao ići žmirećki, bez da hoda nesigurnim koracima, a sada ne može ni širom otvorenih očiju hodati , a da ne zapne za hrapavi puteljak.
...
...ovo je inače slika za truthgirl....
o danielu........dio 2...=)
To mu pitanje bude postavljeno svaki dan, ali on nikada ne baci pogled na stolicu. Njemu je to totalno nebitna stvar.
«Čekaj , pa tek sam se ustao. Nisam ni progledao, a to od mene tražiš da budem već totalno srihtan…»
Majka mu dobaci pogled pun prijezira, ta kako se on samo usuđuje govoriti protiv takve odjeće. Odjeće sa takvim «karakterom». Odmah je odagnala tu misao od sebe. Od prije 6 godina ne voli govoriti da predmeti imaju karakter, to zvuči nekako previše umjetnički. Ona jednostavno ne želi više ništa imati sa umjetnošću.
Prije no što je počela dublje razmišljati na tu temu kaže:«Dobro, sad doručkuj, pa se obuci .Ali zapamti…»
«…obuci ono što sam ti ostavila na stolcu!!», dovrši Daniel oponašajući piskutavi glas majke.
Nekada pomisli da bi to mogao raditi sa svim razgovorima koji se vode u kući, osim razgovora između majke i očuha. Zna ih sve napamet. Na kraju krajeva, on je bio glumac. Predstavljao se izvanjskom svijetu onim što nije bio, a kada glumac vježba istu točku 6 godina , očekuje se o njega da ju zna izrecitirati napamet. Kod majke i Zdravka bilo je to drukčije. Nije bilo onog prijezira u glasu. Svatko od troje djece uvijek se iznova iznenadilo koliko se toga, i na koliko načina može nekome s ljubavlju priopćiti. Bili su iznenađeni time da im mama može nakon svega onoga ponovo voljeti nekoga. Marina, Dino i Daniel bili su uvjereni da to nikada neće moći. Svi su mislili da je voljeti preriskantno. To bi značilo dopustiti nekomu da ih dovede u ranjivu situaciju. To su znali na vlastitom iskustvu.
Tada je majka rekla nešto slično i Marini i Dini. Marina je , naravno, odbila jesti. Daniel se često zapitkuje je li uopće primijetila promjenu na svojoj kćerki. Slala je ona nju kod psihijatra, isto kao i Dinu, ali ona nikada nije ništa uzimala zaozbiljno. Kao da bi bili svi problemi riješeni plaćajući psihića 400kn na sat.
Ulazeći u sobu ugleda onu odjeću o kojoj je mama govorila. Ne prepoznaje tu odjeću, što je i normalno, jer ju nikad prije nije niti vidio. Etikete s natpisom «Hugo Boss», još uvijek nije skinuta sa hlača, a na majci je isti slučaj, samo što kod nje na etiketi piše «AllStar». Razmišlja o tome da bi danas mogao pobjeći sa prvih par sati i otići u svoje staro naselje.
02.05.2006. u 19:49 |
15 Komentara |
Print |
# |
^
za početak...tko što misli??
01.05.2006. u 17:53 |
12 Komentara |
Print |
# |
^
prvi dio...-o Danielu
«Beep…beep…beepbeep…beep…beepbeepbeep…»-u nejednakim je razmacima pištao najnoviji model Quark-ove abnormalno skupe digitalne budilice, koju je Daniel naručio preko Interneta tek preletjevši cijenu koja bi svakom normalnom čovjeku zapala za oči. Ali ne i za njegove tamne i bezizražajne oči. Svaki je dan sjedio na kompjuteru i tražio budilice na EBay-u. Svaki dan je nalazio iste budilice čiji vam « mili zvuk osigurava lijep početak dana». Ima ih sve, ali uvjerio se da niti jedna održava svoje obećanje. Nije mario za novce jer ga je imao na preteke. Čuvši taj zvuk tek je zamahnuo rukom ,sa jednim crnim noktom koji se spremao otpasti, da bi ju isključio dok još nije prešla na fazu učestalog piskutanja. Sve te budilice kojih se odrekao imaju svoje mjesto na prašnjavom potkrovlju, gdje će sutra stajati i ova današnja. Tamo je stajala i jedna posebna, koja je zvonila do njegove desete godine života. Osim po vijeku trajanja ona se razlikuje i po kvaliteti. Otac mu ju je poklonio za prvi dan škole, uz riječi : «Svaki put kada počne zvoniti, mišiću , ovaj sat, znaj da sam uz tebe.» Još se jako dobro sjeća kada je došao u razred i shvatio kako jedini nema kockastu torbu koja je tada bila have-to-have. Zna još kako mu je majka objasnila:
« Gledaj , Mišiću,ne moraš biti tužan. Oni nisu ništa bolji od njih. Nije li tvoja torba ljepša?? Ona ima karakter.»
Tada ga je to utješilo, a i sada bi. Tada je ona bila još punašna, simpatična i uvijek dobro raspoložena mama, kojoj je bilo važno da stvari imaju «karakter». Tada je još bila tek umjetnica u usponu. Njezino troje djece divilo se njezinom pogledu za život. To se promijenilo jedne subote. Djeca su nju krivila za sve. Tata mu je sličio na Beninija u onom filmu «Život je lijep». Daniel je taj film od te jedne subote kada mu je bio deseti rođendan pogledao nebrojno puta. Otac je te subote napustio njega, njegovu mamu, brata i sestru. Tog se dana sve promijenilo.
Kada je zalupio sat , ostao je u nekom polusnu ležati u krevetu. Razmišljao je o svemu, ali ga je uvijek mučila ona subota od prije 6 godina, kada je mamu našao na podu kupaonice gorko plačući. Prije no što se upitao što se dogodilo, podigao je pogled.
Taj je trenutak promijenio njegov život. Na zrcalu je tatinim rukopisom bilo maminim žarko crvenim ružem ispisano:»Ovo postaje previše za mene. Ne mogu živjeti više kao najveći siromah samo zato što misliš da imaš talente za crtanje. Ne mogu više izdržati da mi Dino cijelo vrijeme brblja i očekuje da ga slušam. Ne želim više objašnjavati Marini zdravu prehranu, umjesto da joj jednostavno kažem da je debela. Ne mogu više uzaludno Danielu objašnjavati da gleda previše televiziju. NE ŽELIM VIŠE OVAKAV USRANI ŽIVOT!!»
Daniel je samo pomislio :"Kako se čovjek samo tako može prevariti u ljudima."Bio je razočaran.
Dino , Danielov stariji brat, koji je uvijek bio otvoren i pomalo brbljav dječak , sve je manje govorio. Prije godinu dana izrekao je zadnju riječi:»Zašto?». Od tada više nije ni zucnuo. Psihijatar kaže da boluje od posttraumatskog stresa.
Marina , koja je za godinu mlađa od Daniela , nikada više od tog dana nije dotaknula čokoladni kolač. Kada je navršila 14, težila je samo 40 kg na visinu od metar i 70…anoreksična je.
Baš kada je Daniel opet proživljavao posljednje godine, u sobu je ušla Marina. Vidjela mu je u očima koje su inače tako prazne i bezizražajne, o čemu razmišlja. Pokušavala je dočarati dojam da ju to previše ne dira, te brzo rekla:»Zakasnit ćeš , budi se!», jer da je sačekala još koji trenutak, možda bi mu slučajno rekla nešto lijepo. Nešto kao što svaka sestra katkad kaže svom bratu.
Ona ga je svaki dan tako budila, te uvijek imala isti osjećaj. Ona se ujutro rano diže da bi isplanirala što će i kada (ne)jesti.
Daniel, vidi suzu u dubini njezinih očiju , ali kao uvijek ništa ne kaže. To je sve već preraslo u rutinu.
«De, ajde, šta odmah paničariš?!», odgovara on nervozno, iako ustvari želi reći: «Sve će biti u redu.»
Nekada čak pomisli da bi to mogao reći, ali kada otvori usta, iz njih izlazi samo tihi, jedva primjetni jecaj.
Ona uvrijeđeno izlazi iz sobe, dok Daniel promatra njezino krhko tijelo, koje je rezultat one subote.
To katkad zna biti jedini njihov razgovor tijekom cijelog dana.
Daniel se onako beživotno ustaje, kao da novi dan samo znači novu patnju, novu bol. U boksericama s natpisom «I love girls», i svojom «Esprit» majicom , koju bi ostali ljudi oblačili kada navečer idu van, jer se žele pokazati posebnima i bogatima, izlazi iz svoje sobe.
Hoda hodnikom, koji je ukrašen različitim očuhovim modernim detaljima. Razmišlja svako jutro o tome kako mrzi svaki od tih precijenjenih predmeta. Razmišlja o tome kako mrzi ovu kuću, očuha….cijeli svijet. Ništa ga ne može razveseliti.
Kada je brata ugledao, u kutu kupatila uopće nije bio iznenađen. Nije nikada govorio, ali je Daniel znao što se događa. Znao ga je na najneobičnijim mjestima naći usred noći. Dino je već godinama ovisan o antidepresivima i Valliumu. Tek je nedavno Daniel na njegovim rukama primijetio ožiljke. Nedvojbeno od žileta. Dino se nije bojao da bi Dany , kako je prije zvao svog brata, nešto nekomu rekao. Obojica su bili u govnima.
Samo su se letimice pogledali, ne registrirajući jeden drugoga. Daniel je oprao zube i istuširao se. Da je bilo po njegovom, on to ne bi ni radio, ali jedino za što se njegova majka brinula , bilo je vanjština njezinih troje djece «optuženika».
Svi su bili totalno psihički labilni, nijednom od njih nije dan prošao, a da nisu pomislili na samoubojstvo, ali su izgledali profinjeno i njegovano kao hollywoodske zvijezde.
Dok silazi niz stepenice, psuje sve po spisku onomu tko je izmislio školu. Jedino što ga je održavalo na životu bila je njegova električna gitara. Mogao ju je svirati cijeli dan bez prestanka. Gitara je bila jedini predmet koji ni otprilike nije budila nikakva sjećanja na oca. Umjesto da ide na mjesto , koje mu još više zagorčava život, mogao bi raditi nešto ,što mu pričinja osjećaj sličan zadovoljstvu. Kada svira gitaru sreća mu se čini nadomak ruke, ali to se još uvijek ne može nazvati srećom.
Kada ulazi u kuhinju shvaća koliko mu je ustvari žao majke, ali joj zamjera to što je svoju rođenu djecu ostavila na cjedilu. Trenutak gleda u mamu koja bi žmireći znala naći laksative sakrivene po kući. Kada bi se mogla naći koja slika iz prijašnjih dana, kada je tata još bio s njima, mogao bi ju poslati firmi laksativa da u reklamu ubace njezinu prije-poslije sliku, za primjer kako se lako može smršaviti. Nije tako ekstremno kao kod Marine, ali događaji su ipak ostavili tragove. Sve su slike od prije spaljene u noći s one subote na sljedeću nedjelju.
Mama tek nakratko skida pogled sa «Pradinog» kataloga , i odmjerava svog sina.
«Zašto nisi obučen? Zar nisi vidio onu kombinaciju koju sam ti pripremila na tvojoj stolici?»
01.05.2006. u 16:22 | 6 Komentara | Print | # | ^
